Dvije monodrame o dvoje svetih ljudi

Piše

Dan 4. lipanj na Festivalu kršćanskoga kazališta posvećen je hrvatskim svecima. U dvorani sv. Franje u Samostanu sv. Duha u Zagrebu izvedene su dvije monodrame: Blažena Ozana ili Biti s Bogom dovoljno je za sreću i Oproštaj od Gospodina.

Nakon uvodnih riječi voditelja, fra Ivana Marije Lotara i izbornice festivala, prof. dr. sc. Sanje Nikčević, publiku je pozdravila s. Slavka Sente, dominikanka, i naglasila kako je bl. Ozana Kotorska naša prva blaženica o kojoj premalo znamo. Podsjetivši da dominikanski red ove godine slavi svoju 800. obljetnicu ukratko je izložila biografiju blaženice. Predstava o bl. Ozani Kotorskoj autorski je projekt s. Barbare Bagudić, dominikanke iz dubrovačkoga samostana. Prema riječima s. Barbare motive i inspiraciju za inscenaciju života bl.Ozane našla je u životopisu blaženice i molitvi pred lijesom s njenim očuvanim tijelom u Kotoru, dok joj je poticaj za realizaciju projekta bio intervju s jednim kršćanskim glumcem, ali i želja da skromno doprinese u procesu proglašenja bl. Ozane sveticom te potakne njeno štovanje. Godine 2014. s. Barbara počela je pisati tekst, a premijera predstave bila je 27. travnja 2015., na blagdan blaženice. S jednostavnom scenografijom i nekoliko rekvizita, u tri prizora prikazuje se život bl. Ozane. Prvi prizor prikazuje mladu pastiricu Katarinu Kosić, koja u selu Relezi, zamišlja sliku Isusa iz gradske crkve, koju nikada nije vidjela, a majka joj je o njoj pričala. Katarini se Isus i ukazuje. U izuzetno dojmljivom prizoru mlada se pastirica dvoumi kako ga naslikati, kako ga prikazati kao ljudski lik, a onda se dosjeti da ga može vidjeti pogledavši sebe jer je ona slika Boga. Taj moment razigrano dočarava postavljanjem „praznog“ okvira pred svoje lice. Katarina izražava svoju zahvalnost roditeljima na brizi i daru vjere, no čeznuće za Bogom (u srcu je želja vidjeti, upoznati Gospodina, uvijek Ga ljubiti i vjerno Mu služiti) vodi je u Kotor. Drugi prizor razotkriva kako je Katarina već sa 14 godina radila u kući plemića Buće kao kućna pomoćnica. Na svet život u toj kući, potiče gospodarica, okupljajući sluge svaku večer na molitvu i uputivši Katarinu na svete sakramente ispovijedi i pričesti. Nakon još jedne vizije, Katarina se zaređuje i uzima ime Ozana. U trećem prizoru gledamo blaženicu, isposnicu u njenoj maloj ćeliji pored crkve sv. Bartolomeja, iz koje se nakon sedam godina seli u drugu ćeliju, pored crkve sv. Pavla. Tamo Ozana posteći i moleći promatra svijet iz daljine, ali svijet, odnosno ljudi, dolaze k njoj na savjete i razgovor. Dva prozorčića su komunikacijski kanal, kojim teku pitanja, dvojbe, molbe. Blaženica uvijek upućuje na molitvu i predanje Kristu. Iako zatvorena u svojoj ćeliji i sama, bl. je Ozana posvetila svoj život molitvi za druge i ustrajno pomažući i slušajući probleme svojih sugrađanima. S. Barbara, vjerojatno zbog duboke zagledanosti u život bl. Ozane, njen lik prenosi gledateljima s izuzetnom prirodnošću i fascinantnom lakoćom izražavanja dramskih napetosti, koje se odvijaju u samom liku bl. Ozane, kada pada u napast ili kada čezne za Božjom blizinom. Nekoliko uzdaha oduševljenja čulo se tijekom izvedbe, a završetak, kada Ozana odlazi na svoj put prema Gospodinu, izazvao je snažan pljesak i odobravanje publike.

U drugome dijelu večeri publiku je pozdravio glumac Dubravko Sidor, profesionalni i proslavljeni glumac, iznijevši kratak osvrt o monodrami Oproštaj od Gospodina, koja je u Sidorovoj režiji i izvedbi nastala prema tekstu Stjepana Tomića, a u produkciji Udruge za promicanje znamenitih Križevčana Dr. Stjepan Kranjčić, koju entuzijastično vodi gđa. Tanja Baran. Oproštaj od Gospodina govori o omiljenom križevačkom župniku Stjepanu Kranjčiću i njegovim reminscencijama pred kraj života. Kranjčić je rođen 1918. godine u Petrijancu, a od 1947. do 1950. obnašao je službu tajnika Nadbiskupskoga duhovnog stola u Zagrebu. Kako se tih godina sudilo kardinalu Stepincu i Kranjčić je protjeran sa svoga mjesta na Kaptolu, te se sklanja k sestrama karmelićankama u Hrvatski Leskovac, a potom „po kazni“ dobiva mjesto župnika u Križevcima, gdje ne biva odmah prihvaćen od vjernika. No tijekom šesnaest godina službovanja postaje poznat i omiljen zbog predanog pastoralnog djelovanja, požrtvovnosti i spremnosti na pomoć u svakom trenutku, bez obzira na prostornu udaljenost od potrebitog, (koju savladava biciklom) ili doba dana/noći, kao i vremenskih uvjeta. Također, ostala su zapamćena njegova hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj, na koje je svake godine išao pješke. Predstava je osmišljena za ambijent križevačke crkve sv. Ane, gdje je na manifestaciji Dani Stjepana Kranjčića i praizvedena 10. travnja 2016. godine (dan Kranjčićeva preminuća, 1968.). No, Dubravko Sidor vješto, scenskim pokretom i gestom dočarava kipove svetaca (Djevice Marije i sv. Josipa) i oltarne slike (sv, Ane koja u naručju drži malu Mariju) bez ijednoga scenografskoga elementa, dok mu kao kostim služi reverenda, a kao rekvizit tek mali crveni molitvenik. Kranjčić boluje od zloćudnog tumora na mozgu, stoga su njegova sjećanja, iako se čine jasna, istovremeno i mutna, a možda i nisu utemeljena, već ih on sam stvara. U središnjem dijelu monodrame, Kranjčić u društvu Franje Kuharića, budućeg zagrebačkog nadbiskupa i kardinala posjećuje kardinala Stepinca u kućnom pritvoru u Karšiću. Tu se bude u Kranjčiću uspomene na blagotvornost Kuharićevu i svetačko trpljenje Stepinčevo. Kako ga u prisjećanju ometa nemogućnost točnog prisjećanja, Kranjčić se pita što je točno Kuharić rekao Stepincu kako bi ga nasmijao pred samu smrt, pokušava se sjetiti je li mu uopće išta rekao ili su samo komunicirali osmjehom, koji je iskazivao Kristovu radost i u najvećoj nemoći i muci koju su u tim trenucima proživljavali. Sidor maestralno izvodi tekst, nijansirajući istovremeni sudonos muke i radosti. U nastavku, Kranjčić se prisjeća skromnog (žganci s mlijekom), ali ugodnoga ručka kod Kuharićeve obitelji u Pribiću. U ovome dijelu publika se razdragano osmjehuje na igru riječi koju Sidor izvodi: Kuharić dobro kuha jer se preziva Kuharić! Kranjčić, opraštajući se sa Gospodinom, odnosno životom, ističe kako je Gospodin sloboda!

Monodrama o Stjepanu Kranjčiću, kao i ona o bl. Ozani, u podtekstu govori kako je čovjek slika Božja. To ne razotkriva samo u Kranjčićevu liku i djelovanju, već i u djelu njegova imenjaka i sugrađanina, Štefa, koji se pobrinuo za Kranjčićevo dostojanstvo kada je ovaj, zbog vrtoglavice izazvane bolešću, pao na križevačkom trgu i bio izrugivan.

Dakle, dvije monodrame o hrvatskim svetim ljudima izvedene na FKK-u, nose snažnu kršćansku poruku, koju je publika te večeri osjetila, razumjela i nagradila oduševljenim pljeskom: Bog je u nama, mi smo Njegova slika, stoga i naše djelovanje u svijetu mora biti posvećeno kako bismo Ga prepoznali i služili Mu, služeći jedni drugima.

Dr. sc. Miriam Mary Brgles

photo2 photo3 photo4 photo6 photo1

PODIJELI S PRIJATELJIMA