Mjuzikl Život za život

jedan

PREGLED MJUZIKLA

Mjuzikl je podijeljen u devet prizora, koji kronološkim redom prikazuju život poljskog redovnika, franjevca konventualca, fra Maksimilijana (Rajmunda) Kolbea. Svaki prizor zaključuje jedna glazbena tema. Prizori su obogaćeni pripovjedačem i video projekcijama, u svrhu boljeg i potpunijeg informiranja gledatelja i lakšega doživljaja konačne poruke mjuzikla.

Mjuzikl je izvorno rađen na talijanskome jeziku i u originalu se pomalo razlikuje od prilagodbe na hrvatski jezik. Ponajprije svojim obimom. Talijanska verzija sadrži čak 18 songova i zamišljena je kao koncertni mjuzikl, bez scenskih dodataka. Također i naziv mjuzikla približno prati izvorni naziv na talijanskome «Fare della vita un dono» (Učiniti da život bude dar). Hrvatski naziv je «Život za život».

Istinska veličina Bezgrešne

Cilj i oslonac čitavoga našega puta spasenja su Krist, Gospodin Bog, Presveto Trojstvo – kojega Bezgrešna (kao Ianua Coeli) ima uzvišenu povlasticu biti „vratima“. Sam Maksimilijan iznosi kako ona sama po sebi, kao stvorenje, ne bi bila ništa: njezina istinska veličina leži u tome što je posrednica između duša i Jed(i)noga Gospodina Boga, kojega valja ljubiti svim srcem, dušom i snagom.

Usvajajući ovo ispravno gledište, prikazana je istinska veličina Bezgrešne te je iskazana dostojna čast Presvetome Trojstvu.

U međuvremenu se, autor, zaustavlja na tome „božanskome izumu“ što ga predstavlja Bezgrešna, koja nam posreduje spasenje i pomaže nam oko njega. Ona je to otkako je stvorena, i zato, ne obazirati se na nju i graditi se kao da ne postoji, predstavljalo bi preuzetnost i površnost.

Razgovor između Maksimilijana i Bezgrešne

U životu sv. Maksimilijana Kolbea sasvim posebno mjesto zauzima Blažena Djevica Marija – Bezgrešna. Mjuzikl se razvija kao sve prisniji i tješnji razgovor između Maksimilijana i Bezgrešne, u kojemu Bezgrešna svjetuje, prosvjetljuje, ulijeva hrabrost, vodi Maksimilijana. I to od prvoga prizora, u kojemu Maksimilijan, srčan dječak, želi vojevati za Nju. Ondje prvi put Bezgrešna prepoznaje njegovu težnju i pročišćuje je, usmjeruje, ispravlja, riječima: „Nećeš za me vojevati oružjem koje ubija neprijatelje, jer, i neprijatelji su moja djeca. Vojevat ćeš kako te ja uputim, i činit ćeš to kako bi ih spasio!“

Zbor vojnikâ i drugih

U mjuziklu veoma značajnu ulogu zauzima zbor. Na pozornici je stalno prisutan (okružujući glavni lik) i sudjeluje u svim događanjima, istaknut je te se nerijetko uključuje i zasebnim tekstom. On predstavlja Maksimilijanovo djelo: Vojsku Bezgrešne, jučer, danas i sutra. U tome zboru, iz scenskih razloga, prevladavaju ženski likovi. Isti zbor predstavlja i grupu protucrkvenih prosvjednika, kao i postrojene zatvorenike u logoru. Iz zbora se tek povremeno odvajaju pojedinci, koji uzimaju osobni lik i odgovornost: Sara, SS-oficir, osuđenici…

Kolbe – vitez

Duhovne stvarnosti redovito podrazumijevaju razne vidove te samo jedan ključ njihova iščitavanja nikada ne može biti dostatan. Stoga, dok s jedne strane stoji kako je u Auschwitzu – kako u trenutku predanja, tako i zahvaljujući pomoći što ju je pružao zatočenima, Maksimilijan za njih postao sama majčinska prisutnost Bezgrešne, s druge strane, jednako tako stoji kako je u svakome trenutku, u svakome svome postupku – pa tako i ondje – bio i ostao istinski vitez.

Maksimilijan je bio vitez u trenutku kada se, još kao dječak, velikodušno predao svojoj Gospi, jednako kao što je to bio i u ključnome trenutku (u kojemu su prisutne sve viteške vrline: obrana nezaštićenih, žrtva i čovjekoljublje), u kojemu je svojim životom spasio slaboga. U tome je on zaista vitez Bezgrešne.

Maksimilijan je pokazan u suglasju života i misli, u kojemu konačna žrtva nije sveto nadahnuće u dramatičnome trenutku, već plod i ispunjenje ukupne duhovnosti što ju je on živio.

TKO JE SV. MAKSIMILIJAN KOLBE?

Otac Kolbe je onaj junački brat franjevac konventualac koji je u koncentracijskome logoru u Auschwitzu ponudio vlastiti život kako bi spasio život oca obitelji Franje Gajowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao svetu za bijeg jednoga od zatočenika. Uzdigavši ga na čast oltara 1982. g., Ivan Pavao II. proglasio ga je “zaštitnikom našega teškoga stoljeća”, primjerom mira i bratstva u društvu obilježenu mržnjom i sebeljubljem.

Kolbe je rođen u mjestašcu Sudunzska-Wola u industrijskome središtu Lodza, 18. siječnja 1894. g. Roditelji su mu bili tekstilni radnici. Kolbe je još kao mladić upoznao oslobađajuću, ali i tlačiteljsku dimenziju siromaštva i rada. To je iskustvo sasvim sigurno bilo uključeno u izbor koji ga je naveo da prigrli Pravilo svetoga Franje, među franjevcima konventualcima u Lvivu (1907.), a zatim da utemelji ustanovu koju su upravo po siromaštvu i radu, kao siguran temelj odlikovale franjevačke osobine: “Grad Bezgrešne” – “Niepokalanów” u Poljskoj, i “Mugenzai No Sono” u Japanu.

U franjevački je ideal Kolbe unio vlastitu uvjerenost u mogućnosti što ih nude sredstva koja je tehnika toga vremena stavljala na raspolaganje. Onima koji su prigovarali kako je đavao na to već bio položio svoje prljave šape, odgovarao bi: “To je samo još jedan razlog više da se probudimo i dadnemo na posao, kako bismo vratili izgubljene položaje”.

Kada god mu se za to pružila prigoda, pokazivao bi dobrotu i dalekovidnost kojima su se odlikovali njegovi planovi. Dogodilo se to i u Poljskoj, gdje se vratio 1919., nakon što je u Rimu diplomirao teologiju. Na svega nekoliko kilometara od Varšave utemeljio je “Niepokalanów” (Grad Bezgrešne), čiji su se stanovnici – svi odreda franjevci – živeći radikalno siromaštvo, posvećivali apostolatu putem tiska. Ujedno su bili tvorci i pravoga izdavačkoga “buma”, koji i danas izaziva iznenađenje. “Vitez Bezgrešne”, prvi u nizu časopisâ, utemeljen 1922. g., nakon početnoga razdoblja zastoja, uspio je doseći brojku od pedeset tisuća primjeraka. Kasnije, kao mjesečnik, imao je nakladu od čak 750.000 primjeraka (čak i milijun primjeraka, g. 1938.).

dva

Bezgrešna, po kojoj je otac Kolbe nazvao velik broj svojih izdanja, bila je njegovo uporište. U vremenima koja niti za Crkvu, niti za svijet, nisu bila odveć radosna, Kolbe je u Gospi vidio uzor kadar potresti savjesti i omogućiti kršćanstvu ponovno uzimanje daha. Bio je to uzor, međutim, za koji je valjalo vojevati “dobar boj vjere”. Radi toga je, još i prije no što je zaređen za svećenika, 16. listopada 1917., u Rimu utemeljio Vojsku Bezgrešne, sredstvo širenja i življenja pobožnosti prema Majci Kristovoj, još i danas vrlo živo i napredno sredstvo.

Godine 1930. odlazi u Japan kao misionar da bi ondje utemeljio još jedan Grad Bezgrešne, nošen istim duhom i istim idealima. Vrativši se konačno u Poljsku, nakon još nekoliko misionarskih putovanja u Japan i neke druge zemlje Dalekoga Istoka, otac Kolbe se u potpunosti posvetio svome djelu.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na vrhu najznačajnijega izdavačkoga sklopa u Poljskoj. Dana 19. rujna 1939. uhitio ga je Gestapo i deportirao prvo u Lamsdorf u Njemačku, a potom u koncentracijski logor u Amlitzu. Nakon što je 18. prosinca 1939. oslobođen, vratio se u Niepokalanów, kako bi ondje nastavio svoju prekinutu djelatnost. Nakon što je 1941. ponovno uhićen, zatvoren je u tamnicu Pawiak u Varšavi, a zatim deportiran u koncentracijski logor u Oswiecim/Auschwitz, gdje je, čudesnim djelom ljubavi, okončao život, sav posvećen služenju drugima.

Ubijen je injekcijom ugljične kiseline, jer je ćelija, koju je bio pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrtve. “Sâm je, s molitvom na usnama, pružio ruku svome krvniku” – pripovijeda jedan od svjedoka.

Pronašli su ga nekoliko sati kasnije “naslonjena na zid, glave nagnute ulijevo te neobično sjajna lica. Oči su mu bile otvorene i usmjerene k jednoj točki. Činilo se kao da je u ekstazi”. Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je “nježnom majkom”.

O AUTORU

Talijanski skladatelj duhovnih pjesama, šansona i musicala, Daniele Ricci, autor je i ovoga glazbenoga djela. Smatra ga se jednim od začetnika „duhovnoga rocka“ čija su djela bila namjenjena glazbenim skupinama «Gen Rosso» i «Gen Verde», a pripadaju pokretu fokolarina koje je osnovala Chiara Lubich. Osamdesetih godina 20. stoljeća započeo je suradnju s izdavačkom kućom Paoline koja je izdala više od trideset glazbenih albuma, kateheza, libreta za kazališne opere i musical.

Potaknut željom jednoga dobročinitelja da život i djelo sv. Maksimilijana Kolbe i pobožnost prema Bezgrešnoj dopru do što većeg broja ljudi našega vremena, osobito do mladih, započeo je projekt rock opere «Kolbe. Fare della vita un dono». Stvoreno kao rock opera, može se izvoditi kao musical, oratorij – u smislu da su dovoljne pjesme i glas koji će govoriti. Ovo glazbeno djelo izašlo je u izdanju izdavačke kuće Paoline na talijanskome jeziku u svibnju 2012. godine i prvo je djelo ovoga autora priređeno na hrvatskom jeziku.

O SCENARISTU

Arhitekt, pisac i redatelj, Krešimir Tičić, rođen je i djeluje u Zagrebu. Zajedno s Marijem Nardellijem prvi je uveo mjuzikl kao kazališni oblik među vjernike katolike u Hrvatskoj («Mali suci», 1973.). U svom uredu «Atelier Zlatni rez», djeluje na brojnim i vrlo raznolikim arhitektonskim projektima. Kao pisac, autor je tekstova za mjuzikle kršćanskog nadahnuća. Osim libreta za mjuzikle piše i dramske tekstove, te TV-drame i TV igre s glazbenim brojevima.

O REŽISERU

Poznati hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac Richard Simonelli rođen je u Splitu 1936. godine, a kazalištem se bavi od 1951. godine. Dolaskom u Zagreb 1954. godine postaje član kazališta ZKM. Završio je akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu 1961. godine. Još kao student glume nastupao je u profesionalnim kazalištima. Od godine 1962. postaje stalni član kazališta Komedija. Kao glumac igrao je brojne uloge u komedijama, operetama i mjuziklima. Osobito je zaslužan za popularizaciju mjuzikla u Hrvatskoj. U mjuziklu «Jalta, Jalta» ulogu Larrya odigrao je 534 puta. Kao redatelj režirao je predstave u više gradova, a osobito u svome matičnom kazalištu Komedija. Od 1978. do 1988. bio je ravnatelj kazališta Komedija. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dodijelilo mu je 2012. godine nagradu za životno djelo.

IMPRESSUM

Producent: fra Ivan Bradarić
Naziv izvornika: Kolbe – Fare della vita un dono; Paoline, Italia
Glazba: D. Ricci (sve osim Marijo, tebi pjevamo: Sanja i Branko Bardun)
Scenarist: Krešimir Tičić
Režiser: Richard Simonelli
Struktura mjuzikla: Daniele Ricci – rujan 2009.
Aranžmani: D. Ricci/Novo svitanje
Prijevod tekstova na hrvatski jezik: Aleksandra Marija Chvalowsky
Prepjev na hrvatski jezik: Sanja i Branko Bardun
Partiture: Iva Bardun

ULOGE

Narator (Franjo Gajowniczek): Rajko Bundalo
Maksimilijan Kolbe: Ante Lučić, Nikola Pašalić
Gospa: Sanja Bardun
Sara: Matea Bardun
Fratar 1: Nikola Pašalić, Ante Lučić
Fratar 2: fra Ivan M. Lotar
Fratar 3: fra Robert M. Janđel
Vojnik u logoru: Gordan Kovačević
Logoraš 1: fra Ivan M. Lotar
Logoraš 2: Nikola Pašalić, Igor Drvenkar
Logoraš 3: Ante Lučić, Zvonimir Kalić
Predstavnici Vojske Bezgrešne: Lucija Maltar, Igor Drvenkar

Orkestar (glazbeni sastav Novo svitanje):

Branko Bardun (klavijature, band leader)
Iva Bardun (klavijature, voditelj zbora)
Vlado Volenec (el. gitara)
Adriana Ilić (ak. gitara)
G. Markić (bubnjevi)
fra Michael Pavić (bass)
Matea Bardun (bass)
Tomislav Smolec (perkusije)

Tehnička služba

Tonmajstor – Mihael Varenica
Svjetla – Dominik Milanović
PPT prezentacije: Filip Vrbanić i Slavomir Travica
Kostimi: Kana Kovač – Mihaljčević i studio “Pepita”

PODIJELI S PRIJATELJIMA