Život za život

Redatelji: ROBERT BOŠKOVIĆ i MARKO CINDRIĆ Producent: FRA IVAN BRADARIĆ Glazba: D. RICCI Scenarij: KREŠIMIR TIČIĆ Režija: RICHARD SIMONELLI Voditeljica zbora: IVA BARDUN




ŽIVOT ZA ŽIVOT

Čovjeku koji je spasio od sramote naše stoljeće

Kolbe je bio franjevac, redovnik i svećenik. Čovjek našeg vremena. Logoraš u paklu Auschwitza. Današnjem čovjeku, koji je duhovno izvjetrio, nije lako prodrijeti u njegov misaoni svijet, u dubinu njegove vjere i zanos ljubavi. A bez toga je Kolbe u životu i u smrti posve nerazumljiv, za nevjerne čak i psihopatološki sumnjiv. Nije lako zamisliti anđela u paklu. Redovnici će u Kolbeu, koji je već uzdignut na čast oltara, pronaći uzor redovničkog života, svećenici nedostižnoga pastoralnog radnika, a svi vjernici heroja kojemu se ne mogu prestati diviti. Ima li što i za nevjernike? Jest, ima. I oni bi mogli naslutiti kako se nadvladava smrt, ta po sebi neodgonetljiva tajna. A to i njih zanima.




Otac Kolbe je onaj junački brat franjevac konventualac koji je u koncentracijskome logoru u Auschwitzu ponudio vlastiti život kako bi spasio život oca obitelji Franje Gajowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao osvetu za bijeg jednoga od zatočenika. Uzdigavši ga na čast oltara 1982. g., Ivan Pavao II. proglasio ga je “zaštitnikom našega teškoga stoljeća”, primjerom mira i bratstva u društvu obilježenu mržnjom i sebeljubljem. Kolbe je rođen u mjestašcu Zduńska Wola u industrijskome središtu Lodza, 8. siječnja 1894. g. Roditelji su mu bili tekstilni radnici. Kolbe je još kao mladić upoznao oslobađajuću, ali i tlačiteljsku dimenziju siromaštva i rada. To je iskustvo sasvim sigurno bilo uključeno u izbor koji ga je naveo da prigrli Pravilo svetoga Franje, među franjevcima konventualcima u Lvivu (1907.), a zatim da utemelji ustanovu koju su upravo po siromaštvu i radu, kao siguran temelj odlikovale franjevačke osobine: “Grad Bezgrešne” – “Niepokalanów” u Poljskoj, i “Mugenzai No Sono” u Japanu. U franjevački je ideal Kolbe unio vlastitu uvjerenost u mogućnosti što ih nude sredstva koja je tehnika toga vremena stavljala na raspolaganje. Onima koji su prigovarali kako je đavao na to već bio položio svoje prljave šape, odgovarao bi: “To je samo još jedan razlog više da se probudimo i dadnemo na posao, kako bismo vratili izgubljene položaje”. Kada god mu se za to pružila prigoda, pokazivao bi dobrotu i dalekovidnost kojima su se odlikovali njegovi planovi. Dogodilo se to i u Poljskoj, gdje se vratio 1919., nakon što je u Rimu diplomirao teologiju. Na svega nekoliko kilometara od Varšave utemeljio je “Niepokalanów” (Grad Bezgrešne), čiji su se stanovnici – svi odreda franjevci – živeći radikalno siromaštvo, posvećivali apostolatu putem tiska. Ujedno su bili tvorci i pravoga izdavačkoga “buma”, koji i danas izaziva iznenađenje. “Vitez Bezgrešne”, prvi u nizu časopisâ, utemeljen 1922. g., nakon po- četnoga razdoblja zastoja, uspio je doseći brojku od pedeset tisuća primjeraka. Kasnije, kao mjesečnik, imao je nakladu od čak 750.000 primjeraka (čak i milijun primjeraka, g. 1938.).

Bezgrešna, po kojoj je otac Kolbe nazvao velik broj svojih izdanja, bila je njegovo uporište. U vremenima koja niti za Crkvu, niti za svijet, nisu bila odveć radosna, Kolbe je u Gospi vidio uzor ka- dar potresti savjesti i omogućiti kršćanstvu ponovno uzimanje daha. Bio je to uzor, međutim, za koji je valjalo vojevati “dobar boj vjere”. Radi toga je, još i prije no što je zaređen za svećenika, 16. listopada 1917., u Rimu utemeljio Vojsku Bezgrešne, sredstvo širenja i življenja pobožnosti prema Majci Kristovoj, još i danas vrlo živo i napredno sredstvo. Godine 1930. odlazi u Japan kao misionar da bi ondje utemeljio još jedan Grad Bezgrešne, nošen istim duhom i is- tim idealima. Vrativši se konačno u Poljsku, nakon još nekoliko misionarskih puto- vanja u Japan i neke druge zemlje Dalekoga Istoka, otac Kolbe se u potpunosti posvetio svome djelu. Drugi svjetski rat zatekao ga je na vrhu najznačajnijega izdavačkoga sklopa u Poljskoj. Dana 19. rujna 1939. uhitio ga je Gestapo i deportirao prvo u Lamsdorf u Njemačku, a potom u koncentracijski logor u Amlitzu. Nakon što je 18. prosinca 1939. oslobođen, vratio se u Niepokalanów, kako bi ondje nastavio svoju preki- nutu djelatnost. Nakon što je 1941. ponovno uhićen, zatvoren je u tamnicu Pawiak u Varšavi, a zatim deportiran u koncen- tracijski logor u Oswiecim/Auschwitz, gdje je, čudesnim djelom ljubavi, okončao život, sav posvećen služenju drugima. Ubijen je injekcijom ugljične kiseline, jer je ćelija, koju je bio pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrt- ve. “Sâm je, s molitvom na usnama, pružio ruku svome krvniku” – pripovijeda jedan od svjedoka. Pronašli su ga nekoliko sati kasnije “naslonjena na zid, glave nagnute ulijevo te neobično sjajna lica. Oči su mu bile otvorene i usmjerene k jednoj točki. Činilo se kao da je u ekstazi”. Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je “nježnom majkom”.

Single Project
Single Project
Single Project
Producent: FRA IVAN BRADARIĆ
Glazba: D. RICCI ("Marijo, tebi pjevamo" SANJA i BRANKO BARDUN)
Scenarij: KREŠIMIR TIČIĆ
Režija: RICHARD SIMONELLI
Na Hrvatski jezik: ALEKSANDRA MARIJA CHVALOWSKY
Prepjev na Hrvatski jezik: SANJA BARDUN i BRANKO BARDUN
Voditeljica zbora: IVA BARDUN
Podijeli: